Kad sam bila mala, nisam bila dobra djevojčica. Nikad se nisam smiješila roditeljima. Voljela sam ih, ali nekako se nisam mogla nasmiješiti..
Imala sam 10 godina kad sam prvi put u životu došla na sat baleta. Moja mlađa sestra već je počela plesati pa me zanimalo što je to. Za profesionalnu balerinu, početi plesati s 10 godina možda je malo kasno, ali sam nastavila plesati, iako je moja sestra odustala.
Moja je mama često bila depresivna jer joj se nisam mogla nasmiješiti.
Dok sam išla u osnovnu školu, moja obitelj me, pogotovo baka, htjela nekako učiniti sretnom. Promijenila sam ime. To je isto “Saya” u alfabetu, no u kanji slovima (japanska znakovna slova) ime se promijenilo u znak koji označava sreću. U Japanu, skriveno značenje slova i brojeva u pisanim znakovima jako je važno. Moj rodni list nije se promijenio, ali moje ime koje svakodnevno koristim jest. Od tada sam počela pobjeđivati na baletnim natjecanjima.
Kad sam bila tinejdžerica, postala sam profesionalna balerina i shvatila da Japan nije najbolje mjesto za ostvarenje moje karijere. Odlučila sam otići iz Japana.
Bile su dvije opcije za nastavak moje baletne karijere, ići na baletnu akademiju u UK ili u Budimpeštu. Više me zanimalo UK, ali je školarina bila četiri puta veća nego u Budimpešti. Roditelji su mi rekli “ne brini oko novca”. Ipak sam odlučila otići u Budimpeštu. Ostavila sam roditelje, prijatelje i Japan kada sam imala 17. Moj novi život tek je počeo.
U Budimpešti su plesni sati bili izuzetno teški i na visokom nivou. Mađari su dragi i stekla sam neke prijatelje, no osjećala sam da ne žele govoriti engleski čak i kada ga razumiju. Učila sam mađarski koji mi je bio izuzetno težak samo da bih im mogla biti bliža.
S 19 godina sam prošla audiciju hrvatskog baletnog režisera. Moj novi izazov počeo je u Hrvatskoj.
Svaki put kad bih zapela u baletu, prijateljstvu ili zbog razlike u kulture, malo po malo počela sam pričati s mamom preko Skypea. Morala sam razmišljati o vremenskoj razlici (u Japanu je 7 sati unaprijed) kada bih je zvala, ali jednog dana sam primijetila da se smiješim dok razgovaram s njom…
Moje primarno kazalište je Hrvatsko narodno kazalište (HNK). Vježbe su bile teške, ali su mi se svidjeli Hrvati i kultura ovdje. Već su tri godine prošle…
Sezona je približavala kraju i glavni događaj, “Orašar”, bio je sve bliže. Izabrana sam za glavnu ulogu u Orašaru 2017. Moja je mama kupila avionsku kartu i doletjela iz Japana samo da prisustvuje ovoj predstavi i da me vidi.
Kada je predstava završila, mogla sam je nakratko vidjeti. Oči su joj bile crvene i govorile smo jedna drugoj: “Hvala ti, hvala ti…”
Sada sam jako dobra s mamom, cijelo vrijeme se smijem. Sada mogu otvoriti svoj um pred njom. Želim zahvaliti svojim roditeljima što su me podržali u baletu i što su mi dopustili da se razvijem kao osoba.
O dr. Shinu sam čula od svoje kolegice. Zadovoljna sam ne samo njegovim tretmanom i brizi o mom fizičkom stanju, nego i jer me savjetovao o tome koliko šećer negativno utječe na moje tijelo. Šećer ne samo što stvara dijabetes, karijes, probleme sa srcem, nego i ozbiljne kronične bolesti poput upale zglobova, smanjenja imunološkog sustava, mentalnu nestabilnost i degeneraciju cijelog tijela. Pokazao mi je važnost uzimanja proteina, pogotovo životinjskih proteina kako bih održala svoje tijelo u formi i snažnim. Voljela bih da sam ga prije upoznala, ali ništa nije prekasno.
Jako sam ponosna jer sam profesionalna balerina u HNK-u i što mogu pružiti zabavu ljudima u Hrvatskoj. Volim Hrvatsku i zahvalna sam za sve. Bit ću opreznija oko svojih svakodnevnih navika, pogotovo oko toga što jedem. Dr. Shin mi je rekao da je “tijelo stvoreno od onoga što jedemo”.
Saya Ikegami, Zagreb
