Koliko su Vam važni Vaši roditelji? Jesu li zdravi ili su već preminuli i ostali u sjećanju? Volite li svoju mamu? Da? Super! Ne? Pa zapravo i to razumijem…
Danas ću podijeliti priču o svojim roditeljima u Japanu.
Ponekad bi me moji hrvatski prijatelji pitali: “Koliko tvoja mama ima godina?”. Naravno da sam rekao “Nemam pojma”. Svi bi me šokirano gledali i rekli: “Ne znaš koliko ti godina ima mama?! (Jesi normalan?!)”. Od tada sam se pokušavao sjetiti koliko točno mama ima godina i nije mi uspijevalo. Jednog dana sam napokon primijetio da je imala točno 30 godina kada me rodila! Dakle samo treba dodati 30 godina na moju dob! Tako jednostavno. Osjetio sam veliko olakšanje od pritiska hrvatske kulture da “djeca moraju znati koliko im roditelji imaju godina”. Koliko tata ima godina, još uvijek nemam pojma.
Bio je ožujak 2013. (1 mjesec prije vjenčanja s Martom u Zagrebu), odveo sam Martu u Japan da je upoznam s roditeljima. Za nju je to bio prvi put da ide u Japan i sve je bilo uzbuđujuće. Kasnije mi je rekla: “Vidjela sam toliko puno zanimljivih stvari u Japanu, ali najviše me iznenadilo kada ste se ti i mama napokon vidjeli kod vaše kuće, niste se ni zagrlili, niste se uopće dotaknuli. Potpuno bez kontakta. I mama se ponašala kao da je to normalno. To je bila najveća kulturološka razlika”.
Tada je bio zadnji put da sam vidio svoju mamu zdravu. Kasnije je Marta zatrudnila (Mia!) i nisam se vratio doma jednu godinu. Mama je imala prometnu nesreću. Vozila je bicikl po kišnom danu. Otišla je u supermarket kupiti hranu za večeru za mog tatu i sebe (moje dvije sestre već su bile udane i živjele daleko od našeg grada, jedna na Hokkaidu, blizu Rusije, a jedna blizu Tokya). Mama je prelazila zebru na biciklu u jednoj ruci držeći kišobran. Udario ju je auto, pri jako sporoj brzini, ali nije bilo sreće, pala je na stranu na kojoj je držala kišobran. Prije nego se stigla dočekati na ruku, snažno je udarila lateralnim dijelom lubanje u zemlju. Onesvijestila se na kiši. Kasnije su u bolnici vidjeli da joj je lubanja slomljena i otečena zbog unutarnjeg krvarenja. To je oštetilo mozak. Završilo je tako da je cijela njezina desna strana tijela u potpunosti nepokretna.
Tata neko vrijeme nije znao što učiniti pa ju je držao u bolnici, jer naša tradicionalna japanska kuća (puno prostorija s tatamijem i izbočinama) nije bila prijateljska za invalidska kolica.
Mjesec dana nakon toga, moja mlađa sestra (njeno ime je Junko) nazvala me iz Japana da mi javi što se dogodilo. OMG moj tata mi ništa nije rekao. Tek kasnije mi je rekao da mi nije htio ništa reći da se ne bih dodatno brinuo. Bio sam tako ljut i užasno sam vikao na njega.
Nakon što je mama provela 3 mjeseca u bolnici, počela je nova noćna mora.
Počela je patiti od potpuno nepoznate kožne bolesti. Cijelo tijelo postalo je natečeno i trgalo je kožu i posvuda je krvarila. Kasnije mi je njezin liječnik rekao (vratio sam se sam u Japan da sam saznam sve detalje) da je to “autoimuna bolest”. Pitao sam ga koji je uzrok toga. Odgovorio je da nema pojma, ali ja sam bio 100% siguran odakle je to došlo.
Moja mama nije bila posebno pametan tip žene, ali je bila vrlo odgovorna i topla. Vidio sam njene i dobre i loše strane. Često je imala snažne glavobolje, ali nikada nije pitala mog tatu za pomoć. Moj tata, koji je bio jedan od najboljih fizioterapeuta u gradu, počeo je govoriti “to je mentalna stvar, zato nema pomoći”. Pitao sam se zašto moji roditelji ne mogu biti fleksibilniji i pomagati jedan drugome. Jedne noći tata je došao doma dok je mama pripremala večeru (vjerojatno su se svađali još od dana ranije) i tata joj je rekao: “Koliko si novaca potrošila za večeru?”. Mama je nešto odgovorila, onda je bacio novac u vrijednosti oko 500 kn na stol i otišao. Mama je počela bacati večeru u smeće. Kada bi mama vikala, tata bi uvijek otvorio sve prozore kuće i rekao: “Viči jače da naši susjeti mogu znati koliko si luda”.
Često su se svađali no srećom nisu se razveli, a financijski nikada nismo bili bogati, no nismo bili ni siromašni. (Nisam imao vlastitu sobu sve dok nisam otišao u SAD studirati kiropraktiku kada mi je bilo 18 godina).
Nemojte krivo razumjeti, niti je moj tata bio zao, niti je moja mama bila luda. Bili su vrlo odgovorni i jako su me voljeli (i moje sestre isto).
Brzo sam shvatio da mamina autoimuna bolest dolazi od stresa. Cijelo je vrijeme u bolnici bila tiha, ali je bila toliko uplašena oko toga što će se dogoditi i što joj se uopće dogodilo. Nije bila dobra ni u izražavanju preko riječi. Ti negativni osjećaju ostali su unutar njezinog tijela i počeli su uništavati nju, njezino tijelo. (Medicina definira autoimunu bolest kao poremećaj kada imunitet napada vlastito tijelo, pogotovo kožu i nasumične zglobove. To je “pogreška imunološkog sustava”.)
Otprilike u isto vrijeme je i moj tata počeo imati probleme. Nikada prije nije živio sam, nije znao kako kuhati, kako si oprati odjeću. Počeo je ponekad mokriti u krevetu, također više nije bio uvijek sposoban probuditi se ujutro. Počeo je gubiti svijest tijekom dana.
Išao sam u Japan maksimalna 3 puta na godinu, sam kako bih mu rekao sve što treba učiniti.
1. Preseliti se iz kuće i pronaći mali apartman u blizini svoje klinike kako ne bi morao voziti auto svako jutro.
2. Mama mora izaći iz bolnice i početi živjeti s njim.
3. Prodati našu kuću i sagraditi novu kuću na maminom (bakinom) zemljištu. U prizemlju treba imati svoju kliniku, na prvom katu treba živjeti (i treba mali lift).
4. Maksimalno smanjiti lijekove za mamu, pogotovo kortikosteroide.
5. Kontaktirati centar za dnevnu njegu tako da netko može brinuti o mami, pogotovo kada se mama treba oprati dok tata radi.
6. Puno više uputa, ali u malim detaljima.
Prije deset godina to bi bilo nemoguće, ali sada me tata pozorno slušao i napravio je sve što sam mu rekao. Moje sestre su mi nastavile davati “indirektan” pritisak da sam ja kriv zato što sam otišao u Hrvatsku (i što ne živim u Japanu s njima), ali sam odlučio ignorirati ih. Za sada to djeluje.
Trenutno je mama u invalidskim kolicima kod kuće. Tata još uvijek radi u svojoj privatnoj klinici dok pomaže u brizi oko mame.
Sjećam se kada sam još bio mali, tata je uvijek govorio mami: “Znam da neću dugo živjeti. Pušim tri kutije cigareta na dan. Ali zapamti, kada ti doktor bude rekao da više ne smijem pušiti zbog raka pluća ili tako neke gluposti, nemoj zaboraviti da imam i rupu u guzici. Zapali cigaretu i stavi je tamo. Bit ću tako sretan ako mogu još pušiti”.
Tata je meni također rekao da je potrošio preko milijun kuna na duhan.
Ironično je da je mama, koja je živjela zdravo i brinula o hrani, sada u invalidskim kolicima i da je zbog uzimanja lijekova, pogotovo kortikosteroida, njezino lice napuhnuto kao da je Noć vještica, jadna, i da također ima dvije frakture od stresa (lumbalna kralježnica joj se slomila zbog ozbiljne osteoporoze koja je izazvana teškim lijekovima). Nema poštenog ili nepoštenog. To je život. No još uvijek može shvatiti da sam to ja kada me vidi, kada me vidi nasmiješi se i plače kada odlazim za Hrvatsku.
Opet dolazi ljeto. (Ako sada ne odem u Japan, više neću imati prilike uzeti duže praznike za takav put, stoga ću uživati u Jadranskom moru u rujnu preko vikenda.) Vrijeme je da je opet vidim. S obzirom da je u invalidskim kolicima počeli smo se rukovati kad se vidimo…sada treba više fizičkog kontakta.
Slika 1: Godina 1986., mama i tata su bili super zdravi i mladi. Slikali smo se jer sam upisao osnovnu školu, dakle bilo mi je 6 godina. (U japanskim osnovnim školama djeca moraju nositi uniforme zbog japanske ratne mornaričke tradicije.)
Slika 2: Svaku noć tata masira mamine natečene ljubičaste noge, koje su takve zbog cjelodnevnog sjedenja i teških lijekova. “Istiskuje” vodu od natečenosti (limfu) kako bi smanjio pritisak na stopalo. Od njega sam naučio puno o tome kako tretirati ljude u stvarnom životu, ne samo vještinama s otmjenog kiropraktičarskog fakulteta.
