Vjerojatno zdrav razum podrazumijeva da se „jede da bi se radilo i radi da bi se jelo i neobično je razmišljati o tome odvojeno, to je kao lice i naličje kovanice“. Međutim, znam da je taj „zdrav razum“ napravljen nakon što su se ljudi prebacili s lova na uzgoj i kada su počeli jesti žitarice kao glavni obrok. Dok su ljudi još uvijek lovili, nisu morali raditi cijeli dan, čak su i mala djeca mogla pokupiti dovoljnu količinu voća i orašastih plodova za svoju obitelj. Ljudi moraju raditi kako bi jeli, to je počelo tek nakon kulture uzgajanja. (Zapravo, sve današnje religije napravljene su iz kulture uzgajanja, ali zašto i kako, to je jedna druga priča.)
U Edo periodu (17. stoljeće) u Japanu, mnogi su ljudi mogli raditi (bili su prisiljeni na posao) zbog bijele ukusne riže, kao što se u Europi u 19. stoljeću teškim radnicima davala magična bijela droga, šećer. Nije potrebno opisivati koliko su užasni bili uvjeti za radnike tijekom industrijske revolucije u Engleskoj. Postoje bilješke da su i djeca od 5 godina starosti morala raditi u tvornicama. Ljudski život dramatično se promijenio i žene više nisu mogle kuhati tradicionalna jela za obitelj. Majke koje su cijeli dan radile u tvornici morale su biti sposobne skuhati brzi obrok koji utažuje glad. Šećer je dobio glavnu ulogu u toj revolucionarnoj dijeti diljem Europe. U tom razdoblju, konzumacija šećera u Europi rasla je iz godine u godine i uobičajen obrok britanske obitelji bio je pun šećera.
Radnici (uključujući žene i djecu) obično su bili prisiljeni raditi od 6 h ujutro do 19 h navečer. Potpuno iscrpljene žene morale su kuhati večeru za svoje obitelji nakon što bi se vratile kući. Naravno da je bilo bolje biti sposoban pripremiti jednostavan i brz obrok za utaživanje gladi. Taj obrok je vruć čaj pun šećera, pekmez, voćni kompot i hladni naresci (šunka, kobasica).
Tijekom napornih dana u tvornici, radnici su bili tako sretni kada bi dobili šalicu čaja punog šećera. Danas znamo da šećer stvara jaču ovisnost od kokaina, koju je ekstremno teško prekinuti s obzirom da su proizvodi sa šećerom posvuda. No ljudi u tom vremenu to nisu znali i čak su bili ponosni kada bi pili zašećereni čaj i osjećali kraljevski okus, jer su dugo vremena samo plemstvo i viša klasa mogli uživati u šećeru.
Zašto su obični radnici uopće mogli uživati u kraljevskom okusu? Ovo je povezano s mračnom europskom povijesti i prisilnim radom crnog roblja. Ovaj neslavni trokut trgovine, koji je spajao Europu, Zapadnu Afriku i Zapadnu Indiju, donio je najveće bogatstvo u Europu, koje je bilo glavna snaga industrijske revolucije.
Ogromne količine nerafiniranog šećera napravljene od krvi i suza crnih robova poslane su u Englesku kako bi se napravila bijela droga, „šećer“ za ama baš svaki kuhinji stol u Engleskoj.
Obično poslodavci žele da radnici rade duže i da budu plaćeni manje. Radnici žele raditi manje i biti plaćeni više. Stoga su poslodavci lukavo dali drogu nazvanu „napitci“ poput šećera u Europi i rižu u Japanu (oboje su prehrambeni proizvodi puni ugljikohidrata koji ubrzano podižu šećer u krvi). Za radnike, razlika između „raditi da bi se jeo šećer“ ili „jesti šećer da bi se radilo“ postala je mutna. Ova kontrola uma bila je vrlo pogodna za poslodavce. Poznato je da se tijekom Drugog svjetskog rata, kako bi se smanjio strah, ohrabrivao duhan među vojnicima u mnogim zemljama, a tijekom Vijetnamskog rata američkim je vojnicima davana marihuana.
Pušite i stavljate šećer u kavu zato što ste rob ili dijete roba. Zar je toliko iznenađujuće ako izgubite svoje zdravlje?
Slika 1: Slikano prije dvije godine. U slastičarnici, gdje idemo rjeđe nego jednom godišnje.
Slika 2: Današnja obična bijela riža zvala se „srebrna sjajna riža“ u Japanu dugo vremena. Tek zadnjih 40-50 godina u Japanu riža se počela jesti svakodnevno. Riža očito nije tradicionalna japanska hrana ili simbol. Zapravo, bijela riža je u nekim bitkama protiv Kine i Rusije tijekom Drugog svjetskog rata ubila više japanskih vojnika nego vatreno oružje.
