Bok! Imao sam kratki intervju kao stranac koji živi u Hrvatskoj koji je napravila Iva Ralica. Cijela internetska stranica je na engleskom i zove se ‘Croatia Week’. Sve sam preveo na hrvatski (link je na kraju objave). Nadam se da možete uživati u tome kakva sam Hrvatina 😉
STRANCI KOJIMA JE HRVATSKA POSTALA DOM: UPOZNAJTE SHINICHIJA TAKAHASHIJA
U našoj rubrici ‘Stranci kojima je Hrvatska postala dom’ – upoznajemo ljude koji su odlučili preseliti se i stvoriti novi život u Hrvatskoj.
Saznajemo zašto su došli i ostali, u čemu uživaju u svojem novom domu, kako se snalaze s jezikom i koje savjete imaju za one koji razmišljaju o selidbi.
Danas upoznajemo 38-godišnjeg Shinichija Takahashija, koji je došao u Zagreb iz Zemlje izlazećeg Sunca, Japana.
Koliko dugo ste u Zagrebu?
– Živim i radim u Zagrebu od rujna 2008.
Što Vas je dovelo u Hrvatsku?
– Nakon što sam završio studij kiropraktike, nisam htio ostati u SAD-u, htio sam raditi u zemlji koja ima bogatu povijest. Dobio sam dobre ponude iz Njemačke, Nizozemske i Hrvatske. Nekako sam imao pozitivnu sliku o Hrvatskoj, gdje nikada prije nisam bio, možda zbog Mirka Cro Cop-a. Također sam preko interneta upoznao jednog hrvatskog judaša koji mi je postao prijatelj i pomogao mi je da posjetim Hrvatsku. Kada sam došao, bio sam iznenađen koliko su ljudi ovdje topli i dragi. Zbilja mi se svidjelo. Imao sam jako dobar osjećaj o ljudima ovdje, zato sam Hrvatsku htio upoznati i s pravom kiropraktičarskom vještinom i judaškim duhom.
Koja je bila najteža stvar u promjeni?
– Nema baš puno stvari koje smatram teškima u Hrvatskoj. Ali recimo, ovdje ostati legalno nije bilo lako kao što bi ljudi mogli misliti, što znači da je konstantno obnavljanje vize bilo jako teško. Čak i znam nekoliko stranaca kojima je odbijena viza i koji su ilegalno ostajali. Srećom sam upoznao dobrog odvjetnika koji mi je puno pomogao. Naravno da smo još uvijek prijatelji (često se svađamo, ali OK), on je moj vjenčani kum.
Koja je glavna razlika između Hrvatske i Japana?
– Ljudi su drugačiji. Da budem iskren, Slaveni su najljepši ljudi, i muškarci i žene. Tu su potpuno nepobjedivi. Dečki su visoki, veliki i s lijepim licima, žene su jako seksi, kao manekenke. I njihov mentalitet je otvoren, divlji, topao i agresivan, što je savršeno za mene. Kada vidim japanske turiste u Zagrebu, izgledaju mi ‘čudno’. Ponekad zaboravim da sam nekoć bio jedan od njih.
Kako živite ovdje?
– Otišao sam iz Japana i ostavio roditelje kad mi je bilo 18 godina i došao u SAD kako bih studirao kiropraktiku. Bilo je jako teško i puno puta sam skoro odustao. Ali uspio sam i diplomirao sam na Palmer College of Chiropractic u Davenportu u Iowi, koji je najbolja i najstarija škola kiropraktike na svijetu. Većina mojih prijatelja Japanaca s Palmera odlučila je ostati u SAD-u kao pravi doktori ili se vratiti u Japan zbog ‘boljeg života’.
Međutim, to nije bio moj izbor. Tada sam još uvijekimao 27 godina i bilo je normalno što sam htio proširiti svoje vidike i doživjeti više kultura i ljudi. Zato sam došao raditi kao kiropraktičar. I srećom, uz puno potpore mojih prijatelja i pacijenata, otvorio sam svoju vlastitu ordinaciju u centru Zagreba, u Martićevoj. Sada je moj raspored svaki dan potpuno pun i najbolji sam kiropraktičar u Hrvatskoj.
3 najdraže stvari o Zagrebu?
– Zagreb je prvi grad koji sam posjetio nakon SAD-a, dobro se sjećam toga.
1. Volim ljude, kao što sam prije spomenuo. Vjerojatno većina turista ili stranaca to ne spominje toliko, oni uvijek govore kako je hrvatsko more i priroda prekrasna, ali meni to nije najdraža stvar. Ako želite vidjeti prekrasno more, možete ići i u Španjolsku ili u Grčku. Ja volim Hrvate. Oni su za mene ‘najljudskiji’ ljudi, k tome i najljepši.
2. Volim klimu i vrijeme u Zagrebu. Nije sunčano kao u Splitu ili Dubrovniku, ali za mene je jako ugodno. Nema potresa, nema tsunamija… to je nešto što bismo zapravo trebali više cijeniti.
3. Volim zagrebačku vodu. U pipama Gornjeg grada u Zagrebu prirodna je sljemenska voda. Iako sadrži neki postotak klora za sanitaciju, ukupno gledajući kvaliteta vode još uvijek je vrlo visoka. Ovo cijenite puno više ako ste jednom živjeli u zemlji gdje voda iz pipe nije pitka, što je slučaj kod većine zemalja u svijetu.
3 stvari koje biste htjeli promijeniti u Zagrebu?
– 1. Dječji grafiti čine Zagreb prljavim, što je očito povezano s nogometnim huliganima, ali sam siguran da je gotovo nemoguće zabraniti nogomet u ovoj zemlji. Zato je jedini mogući način da se zaustave grafiti taj da jednom kada policija, nadzorna kamera ili svjedok uhvate osobu koja je crtala grafite, ta osoba zajedno sa cijelom svojom obitelji treba obrisati sve grafite sa zgrade i platiti kaznu od 20.000 kn. Ista kazna treba biti primijenjena na ljude koji dopuštaju da njihov pas kaka na pločniku, a ne počiste za njim.
2. Samo je nekoliko privatnih vrtića koji prihvaćaju djecu koja se ne cijepe. Razumijem da ovo nije ‘Zapadna Europa’, ali način na koji je obavezno cijepljenje prisilno u Zagrebu (i cijeloj Hrvatskoj) je ilegalan. Naravno da mediji nisu baš sretni izvještavati o ovoj temi.
3. Vjerojatno nam ne treba više fontana čije održavanje košta puno previše. Možda nije loša ideja primijetiti tko najviše profitira od toga.
Najdraža hrvatska hrana?
– Vjerovali ili ne, moja žena i njezin tata su lovci. Moj punac često donosi i kuha svježe meso i odličnu juhu za mene. Volim sve, ali bih rekao da najviše volim krvavicu. Ali samo dobru, svježu!
Najdraže piće?
– ‘Normalna’ hrvatska voda iz pipe, naravno. Voda u Japanu i SAD-u je smrdljiva naspram hrvatske. Ovdje je kao u raju. Volim i Tomislav, to mi je najdraže pivo.
Najdraže mjesto za jesti?
– Trebao bih reći ime nekog otmjenog restorana, ali doma je najbolje mjesto za jesti i opustiti se. Kao jedan od najboljih restorana s razumnim cijenama mogu preporučiti restoran ‘Kod Šime’ blizu Kvatrića. Uvijek je pun!
Najdraži kafić?
– Ako u kafiću postoji mjesto gdje se moja djeca mogu igrati, to bi odmah bio moj prvi izbor. Obično idem u Torte i to, Kim’s Coffee, Velvet i kafić Vanilla u Martićevoj, koji je vrata do moje ordinacije.
Najdraže mjesto za odmoriti se?
– Rekao bih KIF. To je Kineziološki fakultet, tamo sam prije išao dvaput tjedno na judo trening. Ponekad bih trenirao judo s hrvatskom reprezentacijom. To je mjesto na kojem mi je puknuo ligament na lijevom koljenu. Zbilja je mjesto za ‘odmoriti se’.
Najdraže mjesto izvan Zagreba za posjetiti u Hrvatskoj?
– Pa, ovo je teško pitanje, jer svugdje u Hrvatskoj je jako ugodno. Imam puno prijatelja judaša u Puli, Splitu i Dubrovniku. Bilo je isto fora posjetiti jednu staru kamenu kuću koju je sagradio pradjed moje žene u Ričicama kod Imotskog. Sviđa mi se i Slavonija, pogotovo hrana. Sjećanje na rat mi je isto važno.
Koliko dobro govorite jezik?
– Mislim da slušam i govorim OK. Kada razgovaram sa svojim pacijentima, nikada mi ne treba nikakav prijevod i razgovor je uvijek jako gladak i ugodan. S obzirom da sam morao početi raditi odmah nakon što sam došao u Hrvatsku, kako bih mogao zaraditi novac da mogu sam živjeti, nisam imao vremena da idem u školu jezika i naučim jezik od profesionalaca. Zato je moja gramatika još uvijek slomljena i psujem više nego obični ljudi.
Najveća kulturološka razlika između Hrvatske i Japana?
– Ovo nije baš lagano pitanje za mene, ali je zanimljiva činjenica da je Japan 1945. Izgubio rat od SAD-a, nakon čega je SAD ilegalno okupirao Japan na 7 godina i potpuno su promijenili obrazovanje. Dobro je znati da je japanski Ustav u potpunosti napravio SAD.
Razmišljao sam o tome koji je glavni razlog zašto je Japan tako razmažen i zašto su Japanci izgubili samopouzdanje kao japanski građani i vjerujem da je to zbog rata (izgubili su i okupirani su). Japan je pokušao zaboraviti taj rat. S druge strane, Hrvatska je dobila rat 1991.-1995., no mediji i političari i dalje ponavljaju: „Nemojte zaboraviti rat!“.
Očito propaganda u obje zemlje donosi korist nekolicini ljudi.
Ova kultura, ili povijesna razlika, gubitnik naspram pobjednika u ratu, jako je zanimljiva. Teško je izraziti se ovdje preko slova.. možda neki drugi put.
Zbog čega čeznete za domom?
– Nenormalno mi je nedostajao dom dok sam živio u SAD-u i bio student kiropraktike. Svaki dan sam se borio s pritiskom od učenja i ispita. Ali otkako sam izabrao živjeti kao neovisna osoba, uopće ne ‘čeznem za domom’. Ljudi su predivni, hrana je izvrsna. Imam prekrasnu ženu Hrvaticu i dvije ultra zdrave kćeri.
Posao je savršen, više nego ikada… Nema potresa… što bi me moglo nagnati da čeznem za drugim mjestom? Ništa. Imam najviše poštovanje prema Hrvatskoj. Čak osjećam čežnju za domom prema Hrvatskoj kada posjetim Japan.
Vidite li se ovdje u budućnosti?
– Da, naravno. Nemam nikakva razmišljanja o povratku u Japan ili o odlasku u bilo koju drugu zemlju. Život u Hrvatskoj nije tako jednostavan kao što ga vide turisti koji ljeti dođu na prelijepo hrvatsko more, ali postoji puno načina kako učiniti život stabilnim i sretnim sa samopouzdanjem.
Savjet za nekoga tko želi doći i ostati u Hrvatskoj?
– Danas u 21. stoljeću granice se spuštaju, u usporedbi kako je bilo prije 50 godina, mnogi ljudi se sele svugdje po svijetu. Istovremeno, mi koji smo stranci moramo razmišljati i o neslaganjima s ulaskom muslimanskih imigranata u Europu. Jednom kada dođete u Hrvatsku, morate poštivati hrvatsku kulturu i jezik. Neki stranci se druže samo s drugim strancima i stvaraju svoje male zajednice.
Mislim da ljudi ovdje to ne vole. Trudim se provoditi vrijeme s Hrvatima i govoriti hrvatski. Možda je to i razlog zašto ovdje nemam prijatelje Japance. Poznajem ih, ali samo zato što potječemo iz iste zemlje. To ne znači da se moram družiti s njima u Zagrebu.
