– piše žena koja je godinu dana planirala i na kraju ostvarila porod kod kuće
1. Roditelji se povežu s bebom ODMAH.
Kod kuće mi nitko ne oduzima moje novorođenče, pupkovina odpulsira svoje, beba je odmah na meni i ne razdvajamo se. U bolnici bi za medicinsko osoblje takva intimna atmosfera bila naporna, neizvediva. Kod kuće su doula i primalja, žene koje su ovdje samo zbog mene. Kojima nisam samo broj i koje nisu tu samo u prolazu. Zbog njih imam priliku uživati u svojoj bebi, jer su one žene koje uvijek daju čistu, iskrenu podršku.
Osim mame, tata isto ima priliku povezati se više s bebom. Beba i mama nisu nikamo otišle. Tata ima priliku biti prisutan u samom početku života svog djeteta i u potpunosti živjeti svoju ulogu roditelja.
2. Bolnica nije prvi izbor.
Ako ne krene kako je bilo planirano, postoji druga opcija (bolnica). I u njoj se može probati prvo prirodno, a tek onda s lijekovima ili carskim ako treba. Ali žena je barem probala drugačije pa ne mora žaliti! Važno je imati opciju.
Naravno, da sam imala kakav stvaran problem, išla bih u bolnicu. Nažalost, liječnici često izmišljaju probleme zbog vlastitih strahova koji nemaju veze sa ženom pred njima, a ponekad čak i zbog bolje statistike.
3. Svoj na svome.
Kod kuće sam okružena onima koje najviše volim na svijetu. Ne moram se odvojiti od muža ni od djeteta (ili djece), ako trebam ići na toalet ili jesti, otac mog djeteta će čuvati našu bebu, a ne da je ostavljam nepoznatim medicinskim sestrama ili nepoznatim rodiljama. Mogu jesti i piti što hoću i kada hoću. Mogu gledati televiziju. Mogu ugasiti svjetlo (u bolnici se svjetlo ne gasi jer stalno neko dijete plače i med. sestre stalno hodaju) i jedini plač koji ću čuti bit će plač mojeg djeteta.
4. Tijekom poroda je ljepše.
U bolnici žene klistiraju, jer se liječnicima ne da gnjaviti s tim da žena mora nekoliko puta ići kakati. Doma se sav pročistiš bez ikakvog klistira, priroda se pobrinula za to, naravno.
U bolnici ženi probuše vodenjak da ubrzaju porod. Onda liječnik tamo stavi prste koje pomiče groznom kretnjom kako bi sva voda izašla, što užasno boli (iako te u bolnici uvjeravaju da ne boli, haha, ne razumijem kako si mogu dati za pravo da oni ženi govore što nju boli). Doma vodenjak pukne prirodno prije poroda, a nekad i za vrijeme poroda, a nekad se beba rodi i u vodenjaku. To je sve normalno, prirodno, zdravo.
Nema rutinske epiziotomije (rezanje međice) koja će ostaviti ožiljak. U ovom porodu sam “puknula”, tj. malo mi je puknula koža kao da ju je netko ogrebao. U potpunosti je zaraslo za tjedan dana. Jedini “problem” bio je što bih se morala istuširati odmah nakon što bih piškila. Nakon prvog poroda i epiziotomije, nisam mogla sjediti, čak ni ležati bez jastuka među nogama i tako tri tjedna. Još uvijek imam ožiljak iz bolničkog poroda.
5. Porod manje boli.
U bolnici ženu prisile da leži u vretenastom položaju, između boka i leđa. To je najbolniji mogući položaj za ženu u trudovima i zbog te boli dijete želi pobjeći iz utrobe svoje mame, tako se ubrza porod. Užasno. Na kraju mora rađati na leđima. Nijedna životinja ne može roditi na leđima pa tako ni čovjek. To izgleda tako da jedna sestra gura lijevu nogu, druga drugu nogu, a liječnik gura leđa žene. Bolesno. Umjesto da žena sama diktira svoj ritam i lijepo rodi na sve četiri.
Nagon je kao kakanje, oprostite na izrazu. Tko može kakati na leđima?!
6. Ne cijepe ti dijete protiv tvoje volje.
Bye bye lijekovi 🙂
7. Nitko ne sili tvoje dijete da pije adaptirano mlijeko.
U bolnici se i to radi rutinski. Miju (prvo dijete) su mi uzeli i išli je “nahraniti”. Mia je povratila, med. sestra mi ju je donijela i rekla: “Bravo mama! Dobro je dojite, povratila je adaptirano mlijeko!”. Što reći… žena je tako ponižena u bolnici. Da ni ne pričam kolikim je ženama onemogućeno uspješno dojenje zbog takvih stvari…
8. Naučiš brinuti o djetetu.
Tek sada sam shvatila koliko je lagano promijeniti gazicu na pupku i kako izgleda prva bebina kakica. Takva su mala iskustva u bolnici izgubljena.
9. Povežeš se s drugim divnim ženama.
One koje žele roditi doma nekako se jednostavno nađu – te žene su blago. Nikada nisam upoznala žene koje se toliko vesele sreći drugih žena kao one koje se dive porodu kod kuće. Sva razmišljanja nam mogu biti različita, ali zbog dijeljenja ove intimne želje, beskrajno poštujemo jedna drugu.
10. Samopouzdanje.
Ovo je zapravo broj jedan – tek sada imam potpuno samopouzdanje u sebe. Tek sam sada shvatila koliko je moje tijelo moćno, koliko je ženino tijelo moćno.
Taj osjećaj kada znaš da ti sama svojim tijelom možeš udahnuti život jednom djetetu… taj božanstveni osjećaj, to je neprocjenjivo.
