Kako ste se osjećali tog dana kada smo imali potres kakav se nije dogodio 140 godina? Probudila sam se uplašena držeći Ami. Shin je odmah došao iz druge sobe (tamo je spavao s Mijom) i pitao me: “Jesi li osjetila potres? Bio je velik. Ali pazi, još jedan veliki dolazi.”
I drugi potres je došao kao što je rekao, ali sam tada već bila opuštenija jer sam znala što mogu očekivati.
Shin mi je rekao da prije puno vremena, kada je imao 14 godina, svjedočio je velikom potresu u području Kobea i Osake (17.1.1995.), blizu njegovog rodnog grada. Potres je bio jačine 7,2 i 6434 ljudi je poginulo.
Kada smo prije nekoliko godina putovali u Japan, osjetila sam prvi potres u njegovoj kući. Tada je rekao: “Ah, ovaj je bio mali, ništa posebno”, ali ja sam bila šokirana. Rekao je: “Kada se cijeli grad zbilja trese, osjećam kao da smo mravi koji hodaju po velikom zmaju. Ništa ne možemo učiniti. Takav je život. To je kako Japanci prihvaćaju vlastitu sudbinu kada se sranja događaju. I krenu ponovno graditi i vraćati se normalnom životu. Jednostavno ponavljaju tako bez pritužbi i podupirući jedni druge. Nikad kao u SAD-u, gdje ljudi počnu kupovati oružje.”
Naša kuća i ordinacija imale su minimalne štete i zahvalni smo na tome. Nadam se da će se Zagreb ujediniti i prijeći preko ove situacije i vratiti se normalnom životu kao što Japanci uspijevaju.
Marta