Prije mjesec i pol dana moja supruga rodila je naše drugo dijete, djevojčicu Ami.
Ovo je priča o njenom rođenju, koju je napisala moja supruga.
—
Tih dana puno smo se pripremali oko otvorenja nove ordinacije. Shin je cijele dane bio vani i radio. Već sam oko dva tjedna bila doma s Mijom (našom djevojčicom koja će uskoro navršiti tri godine). Trudnoća mi je bila lijepa, nisam imala nikakve mučnine kao ni prvi put, ali sam bila nešto umornija, trbuh mi je bio malo veći nego s Mijom pa nisam puno hodala. Zadnjih nekoliko dana trudnoće nisam mogla puno spavati. Nikad nisam imala problema sa spavanjem, ali bi me razbudilo to što po noći moram ići na toalet, tako da bi mi dan počinjao u 5 ujutro.
U subotu 14.11. sam se opet probudila rano ujutro. Dvaput te noći sam osjetila grčeve u trbuhu, ali se nisam obazirala na njih. Kada sam ustala, krenula sam skenirati neke dokumente…I onda u 6 ujutro sam osjetila trud. Zapravo nisam bila sigurna je li to trud, ignorirala sam ga. Ponovilo se nekoliko puta do 9 ujutro, kada je Shin ušao u sobu i rekao da ide u novu ordinaciju i nakon toga da napokon ide u teretanu.
Rekla sam mu: “Idi u ordinaciju, ali se onda vrati doma, mislim da imam trudove.”.
– “Znači rodit ćeš sljedeći tjedan?”
– “Hmmm…mislim da će to prije biti danas ili sutra.”
– “Želiš zvati doulu?” (doula je žena-prijateljica koja ima iskustvo na porodima kod kuće, koja je i sama rodila doma, ne treba biti iz medicinske branše, samo treba biti divna ♥)
– “Ne još, nisam sigurna je li ovo pravo ili nije, zadnji put kad su mi krenuli jaki trudovi mi je trebalo sat i pol da rodim, kad se rađa doma to traje duže jer te nitko ne prisiljava da rodiš, javit ću joj kad i ako krene brzo i žešće”
– “Ok. Idem ja”
I tako je Shin otišao. Nisu mi se trudovi puno pojačali, ali sam osjetila grčenje na svakih 20-30 min. Nakon dva sata nazvala sam muža da vidim gdje je i misli li se vratiti.
– “Hej, idete doma?”
– “Evo samo da promijenim gumu na autu, ispuhala se”
– “Ok” (naravno da se ispuhala, ne dogodi li se to svaki put kad je nešto važno?)
Uskoro se vratio doma. Trudovi su sada bili na 15-20 minuta.
Pita me: “Kako ide?”
– “Isto. Mislim da ću rodit.”
– “Ok. Hoćeš zvati doulu?” (ni on ni ja nismo planirali da Shin bude na porodu… to nam je nekako “ženska” stvar)
– “Pa… reći ću joj da zna.”
Moja se doula vedro javila na telefon, malo smo popričale i zaključile da ću se javiti kada trudovi budu još češći i duži. Rekla je da će se polako spremiti i onda se čujemo pa će krenuti prema meni, neka javim ako nešto krene ranije. Moja draga primalja je isto obaviještena da sam u trudovima, ali njoj treba više vremena da dođe. Polako. Pričekajmo.
Oko 13 h su mi trudovi počeli biti na 5 minuta, ali bez osjećaja da bih mogla roditi. Išla sam na toalet 3 puta. Legla sam u kadu s toplom vodom da se ugrijem i opustim. Oko 14.50 sam ustala iz kade i ponovo otišla na toalet. Odjednom mi je puknuo vodenjak, voda se razlila i po podu. Javila sam douli novost, poslala mi je sms “Krećem.”. Sms sam vidjela na zaslonu mobitela, ali ga nisam ni otvorila jer sam bila zauzeta daljnjim događanjem – čim sam izašla iz toaleta osjetila sam dugi, jaki trud i otišla ravno u spavaću sobu. Na sve četiri sam se popela na krevet, trud je još trajao. Ostatak plodne vode krenuo je teći i pozvala sam muža da stavi ručnik ispod mene (do tada je sjedio u kuhinji). Ušao je u dnevnu sobu i stavio ručnik. Kada je vidio da ima toga još, donio je i Mijinu kahlicu 😀 Trud je prestao nakon par minuta i onda je krenuo još jedan. Mia je provirila da vidi što se događa i vratila se u dnevnu sobu gledati crtić na YouTubeu. Shin je stavio ruku na moja leđa (njegova ruka mi je bila tako bitna u tom krenutku, opušta me njegov dodir) i osjetila sam novi trud.
Rekla sam: “Nemoj ići. Znam da ne želimo da budeš tu, ali nemoj ići.”
– “Tu sam.”
Trud nije prestajao.
– “Rodit ću!”
– “Ma nećeš još.”
– “Ali sada rađam!!”
i u tom jednom trudu je beba kliznula 🙂 Shinove ruke su prve koje su dotaknule našu kći. Bilo je divno…
To sve dogodilo se u 15 minuta. Umotali smo bebu u ručnik, legla sam u krevet s bebom na sebi, odmah je počela sisati.
Nismo je kupali. Beba je čista, nema doticaj s krvlju, a sluz kojom je prekrivena se upije i štiti njenu kožu.
Nismo rezali pupkovinu. Dok je posteljica još u mami, beba se još hrani kroz pupkovinu.
Za još 15 minuta je stigla doula. Ona se pobrinula da mi bude toplo i da ne budem žedna ni gladna. Bila je bila uz mene kada sam nakon sat vremena rodila posteljicu.
Nakon nekoliko sati došla je i moja primalja, odrezala pupčanu vrpcu (koja se čak uopće ne mora rezati, to je samo praktičnosti radi), pregledala bebu, pregledala posteljicu, pregledala mene, sve je bilo super. Moja primalja je jako topla i draga žena.
Tu sam noć spavala u krevetu sa svoje dvije kćeri, jedinog muškog u kući smo izbacile iz kreveta jer je u sobi bilo prevruće od dodatnog radijatora za bebu, a i pretpostavljala sam da ću morati više puta ustati tijekom noći zbog bebe.
Bila sam u krivu. Ova beba toliko je smirena da sam se probudila samo da je dojim, dakle samo sam se okrenula na stranu…
Svi koji nas poznaju znaju da je naša Mia nevjerojatno smirena djevojčica. Ami je još mirnija. Vjerojatno jer je rođena u još mirnijoj i ljepšoj atmosferi…
U idućoj ću objavi napisati 10 glavnih benefita, razloga zašto mi se isplatilo planirati porod kod kuće godinu dana (znali smo da ću drugo dijete roditi doma još i prije nego sam zatrudnjela), iako sam i prvo dijete u bolnici rodila s osmijehom.
Ako Vas nešto više zanima, postavite mi pitanje u e-mailu (info@kiropraktika-takahashi.hr)! Nema glupog pitanja, osim onih u kojima se osuđuje nešto što se ne poznaje 😉
